Forenzična balistika

GSR metoda i kritika "Parafinske rukavice"

Tragovi pucanja na šakama, odjeći i tijelu oštećenika, osumnjičenika, svjedoka su izuzetno važni kod rasvjetljavanja svakog kaznenog djela u kojem je došlo do kaznene uporabe vatrenog oružja. Da bi sud utvrdio da li je osumnjičeni pucao iz vatrenog oružja, moraju se koristiti najbolje moguće metode i tehnike izuzimanja, pakiranja, vještačenja i arhiviranja svih relevatnih tragova izuzetih s mjesta događaja, odjeći i tijelu osumnjičenika, oštećenika, te svjedoka.

            Činjenica je da se danas, u 21. Stoljeću, u pravosudnoj praksi u Hrvatskoj, rutinski koristi metoda dokazivanja tragova pucanja, tzv. „Parafinska rukavica“, koju su najveći svjetski forenzični stručnjaci odbacili još daleke 1963. godine, dakle još sredinom prošlog stoljeća. Prema informacijama kojima raspolaže autor, „Parafinska rukavica“ se kao standardna metoda u raznim modifikacijama, od europskih zemalja, koristi još samo u nekim zemljama nastalih raspadom bivše SFRJ. Velika većina europskih zemalja je odavna prešla na modernu metodu dokazivanja tragova pucanja pomoću skenirajućeg elektronskog mikroskopa s energodisperzivnim detektorom X-zraka (SEM/EDX). Danas je navedena metoda dokazivanja tragova pucanja pomoću SEM/EDX standardna metoda propisana od strane Europske mreže forenzičnih instituta (ENFSI).

„Parafinska rukavica“, po svom autoru nazvana Gonzalesov test, uvedena je u praksu USA 1933. godine. Paralelno postoji nekoliko različitih naziva za taj test: Difenilaminski test, Kožni nitratni test, ...). Navedeni test je, zahvaljujući niskoj cijeni i jednostavnosti, uskoro široko prihvaćen, no također su se javile i sumnje u njegovu kvalitetu. Stručnjaci FBI su vrlo rano (1935. i 1940.)   objavili da Gonzalesov test nije specifičan jer se pomoću njega ne mogu razlikovati nitrati i  nitriti iz baruta od nitrata i nitrita drugog porijekla [1] i [2].

„Unatoč tome, test su i dalje koristile mnoge ustanove, te su u značajnom broju slučajeva rezultati tog testa poslužili kao dokaz na sudu. Međutim, odluke nekoliko viših sudova u SAD predstavljali su povod za razmišljanje o očiglednoj konfuziji pri interpretaciji njegovog značaja

•         Commonwealth v. Westwood, 118 A 300-308,311 (Pa 1946)

•         Brooke v. People, 339 P2d 993 (Colo 1954)

•         Borne v. State, 397 P2d 924 (Okla 1964)“ , citat iz članka M.E. Cowan i P.L. Purdon [3].

Prilikom pokušaja razrješavanja dileme o specifičnosti i pouzdanosti tog testa došlo je do oštrog sukobljavanja unutar forenzične zajednice toga doba, te je proveden cijeli niz provjera Gonzalesovog testa. Rezultati tih provjera su bili redom porazni za Gonzalesov test.

Prva takva provjera Gonzalesovog testa pred velikim brojem priznatih forenzičara iz raznih zemalja Svijeta održala se je u sklopu održavanja PRVOG I.C.P.O.- INTERPOLOVOG SEMINARA O ZNANSTVENIM ASPEKTIMA POLICIJSKOG RADA u Parizu 1963. godine. Učesnici navedenog Interpolovog seminara su u pogledu vrijednosti Gonzalesovog testa naveli slijedeće:

„Učesnici seminara smatraju da tradicionalni parafinski test nema dokazne vrijednosti, ni kao dokaz za Sudove, niti kao pouzdana indikacija za policijske službenike. Učesnici seminara smatraju da se ovaj test više nebi trebao upotrebljavati. ...“  [4].

Detaljan opis provjere valjanosti Gonzalesovog testa su objavile ranije navedene autorice Mary E. Cowan i Patricia L. Purdon u članku pod nazivom Studija “Parafinskog testa”[5]. U navedenoj studiji je vršena komparativna analiza rezultata Gonzalesovog testa za 173 para odljevaka uzetih sa šaka ispitanika, za koje je bilo izvjesno da su pucali iz vatrenog oružja (ispitivana grupa) sa rezultatima tog testa za 158 pari odljevaka uzetih sa šaka osoba za koje se je znalo ili pretpostavljalo da nisu pucale iz vatrenog oružja (kontrolna grupa). Vrsta i način smrti su bili zastupljeni na slijedeći način: kod ispitivane grupe bilo je 148 samoubojstava, 15 ubojstava, 10 slučajnih ranjavanja vatrenim oružjem. Kod kontrolne grupe bilo je 12 samoubojstava, 6 ubojstava, 12 žrtava nesreća u kojima uzrok nije bila upotreba vatrenog oružja, 2 osobe čiji je uzrok smrti bio velik broj povreda neodređenog porijekla  i 126 osoba koje su umrle prirodnom smrću. Detaljno su opisani utjecaji raznih čimbenika na mjesta, broj i tip reakcija kao što su: laboratorijski postupci, utjecaj zanimanja ispitanika, utjecaj tipa oružja i dr. Zaključci Studije Parafinskog testa su slijedeći:

•         Kritičkom evaluacijom tipa, lokacije i broja reakcija dobivenih na odljevcima ruku osoba za koje je bilo poznato da su pucale iz vatrenog oružja i komparacijom ovih karakteristika sa sličnim reakcijama na odljevcima šaka osoba za koje je bilo poznato ili se je pretpostavljalo da nisu pucale iz vatrenog oružja, nije utvrđena nikakva bitna razlika

•         Istraživanje iz 1967. godine potvrđuje mišljenje predstavnika dvadesetjedne nacije koje su sudjelovale na Prvom I.C.P.O – Interpolovom seminaru o znanstvenim aspektima policijskog rada u Parizu 1963. godine

Nakon toga je na raznim stranama Svijeta uslijedilo više sličnih komparativnih testova, no rezultati su bili katastrofalni po Gonzalesov test. Utvrđeno je da ne samo da Gonzalesov nije specifičan za nitrate iz baruta, da u konkretnim slučajevima ima velik broj pozitivnih i negativnih lažnih rezultata, već i to da nije objektivan, te da zaključak da li se radi o nitratima iz baruta ili nitratima nekog drugog porijekla vještak izvodi na temelju subjektivne procjene oblika, intenziteta i nijanse obojenja ispitane čestice s difenilaminskim reagensom. Osim toga, veliki nedostatak Gonzalesovog testa se očituje u tome što je destruktivan i što nije moguće provesti kontrolnu analizu.

Sedamdesetih godina je u Svijetu široko prihvaćena ideja o nužnosti zamjene problematičnog Gonzalesovog testa sa specifičnim, objektivnim, instrumentalnim metodama. Prednost je dana objektivnim, instrumentalnim metodama kojima se na šakama osumnjičenih određuje  prisustvo teških elemenata koji potječu iz inicijalne kapisle, a specifični su za pucanje iz vatrenog oružja. To su:

•         neutronska aktivaciona analiza (1963.)

•         atomska apsorpciona spektrometrija (1972.)

•         skenirajući elektronski mikroskop s energodisperzivnim detektorom rendgenskih zraka /SEM/EDX/ (prvi radovi datiraju iz 1968., a prvi publicirani radovi datiraju iz 1977. i 1978. godine).

Osim navedenih instrumentalnih metoda, razvijen je i cijeli niz kolorimetrijskih reakcija, koje na temelju specifičnih obojenja ukazuju na prisustvo pojedinih kemijskih elemenata ili spojeva specifičnih za pucanje.

Važno je napomenuti da navedene kolorimetrijske reakcije nisu dokaz o prisustvu tragova pucanja, već se radi o cijelom nizu postupaka i kemijskih reakcija kojima se u najboljem slučaju može zaključiti da postoje indicije o postojanju tragova pucanja u analiziranom aservatu.

Dakle, kolorimetrijske reakcije nisu dokaz, nego su indicija o postojanju tragova pucanja i zbog toga imaju neuporedivo manju dokaznu vrijednost od ranije navedenih objektivnih instrumentalnih metoda (NAA, AAS, SEM/EDX).

Kolorimetrijske reakcije su:

•         Gonzalesov test (nastao 1933.)

•          Walkerov test (nastao 1940.)

•          Griess, Marshall i Tewari testovi (modifikacije Walkerovog testa)

•          Leszczyinski test (Sheet Printing Method, nastao 1959.)

•          Natrijev rodizonat test (nastao 1970.)

Osim Gonzalesovog testa, koji se gotovo isključivo koristio za određivanje tragova pucanja na šakama, Walkerov test, Griessov test, Leszczyinski test, te Natrijev Rodizonat test su se u pravilu koristili za određivanja tragova pucanja na odjeći u smislu identifikacije rupe od zrna, određivanja ulazne rupe od zrna, te udaljenosti pucanja.

Danas se u forenzičnim laboratorijima širom Svijeta koriste različite navedene kolorimetrijske reakcije i nema jedinstvenog stava o najboljoj metodi.

Prednosti navedenih kolorimetrijskih reakcija:

•         jednostavnost korištenja

•         brzina vršenja testa

•         niska cijena koštanja

•         mogućnost rada na terenu

Kolorimetrijske reakcije su dobar izbor gdje je manje važna pouzdanost rezultata analize, a važnije je obaviti veliki broj analiza u kratkom roku, tj. dobre su za trijažu i preliminarne analize velikog broja aservata na tragove pucanja.

Mane navedenih kolorimetrijskih reakcija:

•         nespecifičnost

•         niska osjetljivost

•         toksičnost korištenih reagensa

•         nemogućnost provođenja analize za krvavu odjeću

Kolorimetrijske reakcije nisu dobar izbor ukoliko želimo imati visokospecifičnu i visokoosjetljivu metodu, te metodu koja će se moći primjenjivati u svim , pa i u najsloženijim slučajevima kada je odjeća ošt. kontaminirana tragovima krvi velikog inteziteta.

Za proteklih trideset godina praksa je pokazala slijedeće:

•         niti jedna metoda nije idealna, tj. svaka metoda ima svoje prednosti, ali i mane

•         danas u Svijetu ne postoji niti jedna metoda kojom se može pouzdano dokazati da je neka osoba pucala iz vatrenog oružja

•         ukupno uzevši metoda pomoću SEM/EDX je daleko najbolja jer se njome istovremeno postižu dva bitna cija: pouzdano se utvrđuje morfologija (veličina i građa), te kemijski sastav svake pojedine mikroskopske čestice

•         temeljem gore navedenog, pomoću SEM/EDX se pouzdano identificiraju mikroskopske čestice koje potječu isključivo od procesa opaljenja iz vatrenog oružja koje koristi streljivo s inicijalnom kapislom. Niti jednom drugom metodom nije moguće pouzdano utvrditi da materijalni tragovi izuzeti od osumnjičenika potječu od pucanja iz vatrenog oružja

•         ukoliko se na šakama osumnjičenika pomoću GSR analize provedene SEM/EDX metodom dokažu GSR čestice, to nije dokaz da je osumnjičeni pucao iz vatrenog oružja, već je samo dokaz da je osumnjičeni pouzdano bio u kontaktu s procesom opaljenja iz vatrenog oružja. To znači da se je GSR česticama mogao zagaditi aktivno (pucanjem), ali i pasivno (stajanjem u blizini druge osobe koja puca iz vatrenog oružja, diranjem nekog predmeta zagađenog GSR česticama

•         GSR analizu pomoću SEM/EDX je medoda bez premca i treba je primjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za konkretan događaj, te sve mjere zaštite od kontaminacije i to prilikom rada na mjestu događaja, obrade osumnjičenika, pakiranja aservata, vještačenja, te pakiranja nakon završenog vještačenja u smislu osiguravanja tragova za eventualna naknadna vještačenja

•         GSR analiza pomoću SEM/EDX je velika pomoć u predistražnom, istražnom i dokaznom postupku. GSR metoda pomoću SEM/EDX može dati odgovore na pitanja na koja ne može dati niti jedna druga poznata metoda

•         ukoliko Hrvatska želi biti dio EU, a pravosuđe u Hrvatskoj želi raditi po standardima u EU, tada je u pogledu metode dokazivanja tragova pucanja nužno prepoznati GSR metodu pomoću SEM/EDX kao standardnu metodu u EU, te je prihvatiti u svakodnevnoj praksi u Hrvatskoj.

U Zagrebu, 05. 12. 2004.

                                               Stalni sudski vještak za balistiku i mehanoskopiju:

                                               Vojin Maštruko, dipl. inž.

natrag

home